Neprovjereno

Ruka na TV-u

2009-11-28T10:33:00.001-08:00

Na Badnje veče 1968. godine, žena iz američke države Minesota fotografisala je supruga koji je sklapao igračke za božićni poklon. Nije znala da je također zabilježila neobičan prizor na njihovom isključenom televizoru. Tek kada je film razvijen vidjeli su da je “na programu” te večeri bila ruka nekog duha. Prema njenom kazivanju ruka se, također na Badnje veče, pojavila i prethodne godine.

Freddy Jackson

2009-11-25T08:26:00.000-08:00

Ovu interesantnu fotografiju, načinjenu 1919. godine prvi put je objavio Sir Victor Goddard (1897-1987) tek 1975. godine. Fotografija predstavlja grupni portret Goddard-ovog eskadrona, koji je tokom prvog Svjetskog rata služio na brodu. Na fotografiji se pojavljuje jedno lice više. Iza leđa pilota u gornjem redu, četvrtog s lijeva, jasno se može vidjeti lice još jednog čovjeka. Kažu da je to lice avio-mehaničara po imenu Freddy Jackson [Fredi Džekson] kojeg je ubila elisa aviona samo dva dana ranije. Sahranjen je na dan kada je ova fotografija načinjena. Svi članovi eskadrona prepoznali su njegovo lice na fotografiji.

Smatra se da je Freddy Jackson, nesvjestan činjenice da je mrtav, odlučio da se pojavi na ovoj grupnoj fotografiji.

Interesantno je dodati da je Sir Victor Goddard, isto kao i Lord Combermere, imao još paranormalnih iskustava. 1935.godine, tada već Air Marshall (čin u Royal Air Force ravan generalu kopnene vojske) Sir Victor Goddard je sa svojim Hawker Hart dvokrilcem poletio iz Edinburga u Škotskoj ka svojoj bazi u Andoveru u Engleskoj, odlučivši da usput preleti napušteni aerodrom u mjestu Drem blizu Edinburga. Neupotrebljavani aerodrom je, još u to vrijeme, zarastao u korov, hangari su se raspadali i krave su se napasale na mjestu gdje su avioni prije bili parkirani. Goddard je zatim nastavio svoj let za Andover, ali je naišao na neobičnu oluju. Uslijed jakih vjetrova u neobičnim, braon-žutim oblacima izgubio je kontrolu nad avionom i počeo spiralan pad ka zemlji. Uspjevši u posljednjim momentima da povrati kontrolu, uvidio je da njegov avion ponovo ide u smjeru napuštenog aerodroma u mjestu Drem. Kada se približio aerodromu, nevremena je odjednom nestalo i on se našao leteći kroz savršeno sunčan dan.

Ali ovaj put, dok je letio preko aerodroma, zapazio je da sve izgleda potpuno drugačije. Hangari su bili kao novi, i četiri aviona bila su na zemlji od kojih su tri bili prepoznatljivi dvokrilci, ali obojeni u žuto što ga je začudilo, a četvrti je bio jednokrilac kojih RAF 1935. godine nije imao. Mehaničari su bili obučeni u plave uniforme što je Goddard-u bilo veoma čudno jer su u to vrijeme svi RAF mehaničari nosili braon uniforme. Također ga je zbunila činjenica da ga niti jedan od mehaničara na pisti nije primjetio dok je prelijetao aerodrom. Sir Victor Goddard je zatim ponovo uletio u nevrijeme, ali je ovaj put uspio da sretno stigne u Andover.

RAF je tek 1939. godine počeo da boji avione u žuto, uveo jednokrilce koje je Goddard vidio na pisti i promjenio boju uniforme avio-mehaničara u plavo. Da li je Goddard nekako uspio da poleti četiri godine u budućnost i da se zatim vrati nazad kroz vrijeme je misterija koja i dan danas čeka objašnjenje.

Saint Germain - Besmrtni Grof

2009-11-23T12:54:00.000-08:00

Bio je nevjerovatan alhemičar za kojeg se kaže da je uspio da pronikne u tajnu večnog života. Uživao je društvo bogatih i slavnih stotinama godina...i neki veruju da je još uvijek živ. Iako je bio dobro poznat na većini dvorova tadašnje Evrope, veoma malo se znalo o njegovom životu. Nije nam poznato ni mjesto ni vrijeme njegovog rođenja, a i okolnosti pod kojima je zvanično i umro najvjerovatnije su u potpunosti isfabrikovane. Njegovo porijeklo ostaje misterija, kao i izvor njegovog nevjerovatnog iskustva i obrazovanja. Pa ko je onda bio (ili još uvijek jeste) Grof de Saint Germain?

Evropa XVIII vijeka bila je svjedok nastajanja neobične, energične grupe karaktera koji su kao cilj imali poboljšanje načina života i olakšavanje ljudske patnje, ljudi koji su igrali ključnu ulogu u transformaciji vremena čuvenog po kraljevskoj izjavi "L'Etat, c'est moi" u moderni koncept nacija kakav i danas poznajemo. Grof de Saint Germain bio je najmisterioznija figura od svih. Da li je moguće da čovjek može da dostigne besmrtnost i da živi vječno? To je šokantna tvrdnja istorijske figure poznate pod imenom Comte de Saint-Germain [Grof Sen-Žermen]. Prema postojećim podacima rodio se negdje potkraj 17.og vijeka iako neki vjeruju da je živio još u vrijeme Hrista. Pojavljivao se mnogo puta kroz istoriju - čak i ne tako davnih 70-ih godina dvadesetog vijeka i uvijek je izgledao kao da mu je 45 godina. Poznavao je mnoštvo najpoznatijih ličnosti u evropskoj istoriji kao što su naprimjer Casanova, Madame de Pompadour, Voltaire, Kralj Louis XV, Katarina Velika, Anton Mesmer, a ruski pisac Aleksandar Sergejevič Puškin pominje ga u svojoj kratkoj priči «Pikova dama». Ko je ustvari bio ovaj misteriozni čovjek? Da li su priče o njegovoj besmrtnosti obične legende i folklor? Ili je moguće da je stvarno uspio da pronikne u tajnu života i pobjedio smrt?

Kada je čovjek koji je kasnije postao poznat pod imenom Saint-Germain ustvari rođen danas ne možemo sa sigurnošću da utvrdimo iako mnogi pokazatelji navode da je rođen oko 1690. godine. Najraširenije verovanje kazuje da je rođen kao sin udovice Čarlsa II od Španije i grofa Adanera. Ova Španska kraljica bila je lično Maria Anna of Pfalz-Neuburg koju je Viktor Hugo učinio junakinjom svoje najbolje drame Ruy Blas, napisane 1838. godine za samo mjesec dana. Oni koji grofa nisu pretjerano voljeli govorili su da je sin Portugalskog jevrejina po imenu Aymar, a oni koji su ga mrzili, pokušavajući da ga potpuno diskredituju tvrdili su da je on ništa više nego sin Alzaškog Jevrejina po imenu Wolff. Postoje još i tvrdnje da je ustvari bio sin sakupljača poreza iz mjesta Rotondo u Italiji ili čak sin Kralja Portugala. Sam grof nikada nije našao za shodno da rasvjetli enigmu njegovog pravog porjekla.

Geneaološko stablo koje je, zajedno sa grupom teozofa, kao ko-autor za knjigu The Comte De St.Germain: The Secret of Kings (Grof St.Germain:Tajna Kraljeva) sačinila Annie Besant [Eni Besant] navodi da mu je otac bio Franz-Leopold Rakoczy (negdje još i Ragoczy ili Racoczi) II (1676-1735), Princ Transilvanije i da je rođen 1690. godine. Njegova djeca odrastala su pod patronatom Austrijskog Cara, ali je jedan od njegovih sinova misteriozno izgubio zaštitu Austrijskog dvora.

Pričalo se tada da je jedan od grofovih sinova umro, ali je on ustvari bio predat posljednjem potomku čuvene familije Mediči i da je odrastao u Italiji. Navodno je ime Saint-Germain uzeo po imenu malenog gradića San Germano gdje je proveo nekoliko godina u školi i gdje je njegov otac posjedovao imanja. Isabel Cooper-Oakley, uz pomoć Madamme D'Adhémar, sačinila je listu različitih imena pod kojima je grof bio poznat između 1710. i 1822. godine; Marquis de Montferrat, Comte Bellamarre, Chevalier Schoening, Chevalier Weldon, Comte Soltikoff, Graf Tzarogy, Prinz Ragoczy i konačno Saint-Germain.

Da bi bolje razumjeli njegov život i legende koje ga prate, moramo barem malo da poznajemo vrijeme i okruženje kroz koje se kretao, a Grof Saint-Germain je stupio na međunarodnu scenu u vrijeme koje je bilo puno kontradiktornosti. Racionalizam doba Prosvjetljenja, predstavljen umovima kao što su Voltaire, Goethe, Rousseau, John Locke, Charles de Montesquieu i drugi, bio je suprotstavljen sentimentalnim i romantičnim, pa čak i reakcionarnim tendencijama. Grof Alessandro Cagliostro (1743-1795), slavna figura na dvorovima Evrope, bio je šarlatan koliko i njegovi protivnici. Cagliostro, čije pravo ime je bilo Giuseppe Balsamo, vjerovatno se sreo sa St.Germainom na Siciliji. Emanuel Swedenborg (1688-1772) impresionirao je Kraljicu Louisu Ulriku, sestru Frederika Velikog donoseći joj poruku od njenog mrtvog brata. François, Vojvoda od Lorene oženio je Mariju Tereziju Austrijsku i bio prvi evropski princ koji je javno objavio svoje masonske afinitete. Koje je uostalom gajio i Grof St.Germain. U Njemačkoj, figura čuvenog Barona Minhauzena bila je povod mnogim pričama. A publika je uvijek voljela fantastične i neobične priče.

Grof de Saint-Germain po prvi put se uspeo u aristokratsko društvo tadašnje Evrope 1742. godine kada se vratio sa petogodišnjeg odsustva koje je, navodno, proveo na dvoru persijskog Šaha gdje je izučavao juvelirski zanat. Privukao je silnu pažnju na sebe pojavivši se obučen u crno. Moda tog vremena nalagala je nošenje živih boja, satena i čipke, raznih ornamenata i raznolikog dizajna, a grof se udostojio obući crno odijelo i crni šešir, cipele na kopču i ukrasiti prste gomilom sjajnih dijamanata. Tako je privukao pažnju pomodnih grofova Zabor i Lobkowitz koji su ga predstavili Francuzu po imenu Marshal de Belle Isle. Marshal de Belle Isle bio je navodno veoma bolestan čovjek kojeg je novi prijatelj Saint-Germain izliječio i zauzvrat, u znak zahvalnosti, dobio apartman i laboratoriju u Parizu. Drugi izvor navodi da je apartman u Chateau du Chambord u Parizu dobio lično od Luja XV. Moguće je da je njegova nevjerovatna vještina brzog učenja navodila ljude iz njegovog okruženja da uvide da je grof čovek izuzetnih osobina, ali je anegdota iz 1760. godine začela ideju da bi on mogao da bude besmrtan. U Parizu je te godine Grofica von Gergy čula da je Grof Saint-Germain došao na prijem kod Madame de Pompadour, ljubavnice francuskog Kralja Luja XV. Postarija grofica zainteresovala se za tu posjetu jer je poznavala Grofa još od njihovog susreta, pedeset godina ranije, u Veneciji 1710. godine, pod imenom Marquis de Montferrat. Kada ga je ponovo susrela, zapanjila se činjenicom da Grof Saint-Germain nije nimalo ostario, te ga je pitala nije li čovjek kojeg je upoznala u Veneciji bio njegov otac. Grof joj je odgovorio da je on lično živio u Veneciji na prelasku vijekova i da je tada po prvi put imao čast da se nađe u njenom društvu. Iznenađena grofica izjavila je da je to nemoguće jer bi u tom slučaju Grof St.Germain morao imati barem stotinu godina jer je u vreme kada se prvi put susrela sa njim on izgledao upravo kao i sada, kao da ima 45. Grof je sa tajnovitim smješkom izjavio da to nije nemoguće i da je ustvari veoma star, a zatim nastavio da je ubjeđuje da je on stvarno osoba koju je ona srela u Veneciji 50 godina ranije. Ona mu je tada povjerovala i na sav glas, pred mnoštvom ljudi izjavila da je on vrlo neobičan čovjek, ako ne i sam đavo! Na pomen đavola grof se strašno uvrijedio i demonstrativno napustio primanje. Bio je to veoma dramatičan ulazak u parisko društvo toga vremena i ostaje misterija da li je to stvarno bio Grof Saint-Germain ili veoma vješt prevarant koji je namjerno uzeo ime nekoga ko je veoma star ili već odavno mrtav i o kome podosta zna, te odlučio da započne novi život pod tuđim imenom koristeći laži i prevare. U svakom slučaju, ovaj susret je početak legende, a mnoge druge priče poput ove širile su se kao požar po Evropi toga vremena.

Oko 1760. godine, Engleski list po imenu „The London Mercury" objavio je prilično ozbiljnu priču koja kaže: „Grof Saint-Germain je jednoj svojoj prijateljici, koja je bila zabrinuta vlastitim starenjem, poklonio flašicu svog čuvenog eliksira koji je omogućavao dug život. Ona je taj eliksir spremila u fioku. Jedna od njenih sluškinja, srednjovječna dama, misleći da flašica sadrži bezopasan laksativ ispila je eliksir. Kada je gospođa sutradan sazvala sve svoje sluge i sluškinje, pred njom se, umjesto srednjovječne dame pojavila mlada djevojka, gotovo dijete. Bio je to efekat eliksira. Uopšte ne sumnjam da je kojim slučajem popila samo nekoliko kapi više, sluškinja bi se na poziv odazvala dječijim plačem."

Navodi da je lično poznavao «Svetu Familiju» i da je bio pozvan na svadbu u Kani gde je mladi Hrist pretvorio vodu u vino, ili da je on lično predložio kanonizaciju na prvom Vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine nisu potekli direktno od Grofa, već od Lorda Gower-a koji je bio šaljivdžija i često umio dobro da imitira poznate ljude svoga vremena pa je tako jednom prilikom Lord Gower imitirao imaginarni razgovor Grofa St.Germaine-a i Isusa Hrista. Grof St.Germain nikada nije poricao ovakve tvrdnje jer su mu sigurno pribavljale veliku pažnju. No, u slučaju Grofa St.Germaine-a nailazimo na problem: koje su od silnih priča koje su o njemu kružile istina i koje su od tih priča stvarno o njemu?

Bertold Volz se, dvadesetih godina prošlog vijeka, posvetio istraživanju na ovu temu. Otkrio je da je Duc de Choiseul (1719-1785), klerik i njegov stari neprijatelj koji je bio nevjerovatno ljubomoran na grofa, unajmio čovjeka koji je ličio na grofa St.Germaine-a sa zadatkom da putuje unaokolo, pretjeruje u svemu što radi i izigrava budalu ne bi li pomračio ugled koji je grof uživao gdje god se kretao. Ili je i ovo jedna od njegovih priča dizajnirana da potpomogne legendu?

Grof Saint-Germain sljedećih je 40 godina proveo putujući kroz Evropu i za svo to vrijeme uopšte nije stario. Oni koji su ga sretali na njegovim putovanjima bivali su impresionirani njegovim brojnim vještinama i neobičnostima:

Bio je virtuoz na violini i mnogi koji su ga čuli kako svira govorili su kako je ravan ili čak i bolji od najvećih majstora na violini toga doba. Navodi se da je uspio da na djelu pokaže i dokaže svoju izjavu da je dosegao apsolutni vrhunac koji se može postići u muzici
Bio je vješt sa obje ruke i mogao je objema rukama da piše istovremeno. Franc Gräffer bio je prisutan kada je Grof de Saint-Germain prilično napisao dva ista pisma istovremeno, objema rukama, na dva različita lista papira. Kada su potom dva pisma upoređena, jedno preko drugog, na prozorskom staklu, jasno se vidjelo da su potpuno identična, kao da su otisnuta u štampariji.
Čak i kada se obraćao najvišim državnim zvaničnicima, carevima i kraljevima, govorio je bez uvijanja i ceremonijalnih pravila i bio je veoma svjestan svoje superiornosti
Mogao je vješto da slika i bio priznat i poštovan slikar. Isticao se po vještini realističnog oslikavanja stjena i kamenja na slikarskom platnu. Iako se pričalo da je umio da umješa sedef u slikarsku boju, grof nikada nije otkrio svoju tajnu i njegove boje nikada poslije niko nije uspio da proizvede.
Gde god da je putovao, postavljao bi svoju laboratoriju, vjerovatno za svoje alhemičarske eksperimente
Izgledalo je da je posjedovao izuzetno bogatstvo ali nije bilo poznato da je igdje imao bankovni račun (ako je i bio u mogućnosti da pretvara metal u zlato nikada to nije nikome pokazao). Jednom je prilikom uzeo srebrni novčić iz džepa Casanove i pretvorio ga u čisto zlato za manje od dva minuta. Kada je Casanova potom izrazio sumnju u ono što je maloprije vidio, Grof da Saint-Germain je odgovorio: „Ljudi koji polažu sumnje u moju umjetnost nisu vrijedni moje pažnje" i nikada poslije toga nije susreo Casanovu. Casanova je dva mjeseca kasnije dao novčić maršalu Keith-u u Berlinu.
Često je prisustvovao večerama sa svojim prijateljima i uživao u njihovom društvu, ali nikada nije viđen da jede. Pričalo se da se pridržava stroge dijete koja se sastojala od zobene kaše.
Propisivao je recepte za uklanjanje bora sa lica i za bojenje kose
Obožavao je drago kamenje, i veliki dio njegove odjeće, uključujući i cipele, bio je načičkan draguljima. Jednom je priznao da je umio da gaji bisere vještačkim putem, a jednom je uklonio nepravilnost iz jednog od većih dijamanata u posjedu kralja Luja XV.
Usavršio je tehniku bojenja dragog kamenja
U džepovima je nosio pregršt dijamanata koje je koristio umjesto novca, njegov lični nakit bio je od nevjerovatne vrijednosti, a samo nakit na njegovim cipelama vrjedio je u to doba preko 200 hiljada franaka. Čak i pozivnice za česte bankete koje je organizovao bile su prožete dragim kamenjem. Imao je otvoren kredit u svakoj banci, ali nikada nikome nije bio dužan niti je iko uspio da otkrije porijeklo njegovog bogatstva.
Tvrdio je da je u stanju da spoji nekoliko manjih dijamanata u jedan veći
Imao je veze sa nekoliko najvećih tajnih udruženja kao što su Rozenkrojceri, Masoni, Vitezovi Svjetla, Iluminati i Red Vitezova Templara

Kroz cio XVIII vijek Grof Saint-Germain nastavlja da koristi svoje neograničeno znanje u svijetu politike i socijalnih intriga evropske elite:

1740. godine postaje povjerljivi diplomata na dvoru Francuskog Kralja Luja XV i za njega obavlja tajne misije po Engleskoj gdje biva otkriven, i odakle, pod prijetnjom da bude uhapšen mora da pobjegne, prvo u Holandiju, a zatim u Rusiju
1760. godine kralj Luj XV šalje ga u Hag kao ličnog izaslanika da ugovori pozajmicu od Austrije koja je trebalo da financira Sedmogodišnji rat protiv Engleske. Tamo susreće čuvenog ljubavnika po imenu Giacomo Girolamo Casanova koji je također bio na diplomatskoj funkciji. Kazanova je tada, bez uspjeha, pokušao da ga javno diskredituje. Kasnije, uvjeren u ono što govori, izjavio da je St.Germain čovjek koji ima 300 godina, koji poznaje tajne Univerzalne Medicine, da posjeduje kontrolu nad prirodom i da može da topi dijamante i da sve to grofu uopšte mnogo ne znači.
1762. godine putuje u Rusiju gdje navodno uzima učešće u zavjeri koja postavlja Katarinu Veliku na prijesto. Kasnije je služio kao savjetnik komandantu ruske imperijalne vojske Grofu Alekseju Orlovu u ratu protiv Turske iz kojeg su Rusi izašli kao pobjednici.
1774. godine vraća se u Francusku kada su Louis XVI i Marie Antoinette [Marija Antoaneta] okupirali prijesto. Navodno ih je upozorio na revoluciju koja će da se desi kojih petnaestak godina kasnije (1789.godine), događaj koji je ona dokumentovala u svom dnevniku navodeći kako žali što ga nije poslušala kada joj je pričao o revoluciji.
1779. godine odlazi u Hamburg u Njemačkoj gdje postaje prijatelj još jednom princu. Prince Charles of Hesse-Cassel prima ga kao gosta u svoj zamak u Schleswig-u gdje pod njegovim patronatom ostaje punih pet godina.

Grof je u to doba potrošio svoje bogatstvo, rasprodao svoje brojne neprocjenjive dijamante, a ostao mu je samo reumatizam. Prema crkvenom registru Eckernföde-a tu i umire 27. Februara 1784. godine, premda niko nakon toga nije vidio njegovo tijelo.

Za običnog smrtnika ovo bi bio kraj priče. Ali ne i za besmrtnog grofa. Nastavio je da se pojavljuje kroz cijeli XIX i XX vijek!

1785. godine viđen je u Njemačkoj sa Anton Mesmer-om, koji se pogrešno smatra ocem hipnoze (okriće hipnotičkog transa pripada ustvari jednom od Mesmerovih učenika po imenu Marquis de Puysgur)

Prema zvaničnoj istoriji reda slobodnih zidara, Saint-Germain je pozvan i prisustvovao je Masonskom Kongresu u Parizu 1785. godine. Društvo su mu na kongresu pravili i Saint-Martin, Antoan Mesmer i Cagliostro, a isto ovo društvo bilo je prisutno i na ranijem kongresu masona u Wilhelmsbadu 16. Jula 1782. godine

Nakon preuzimanja Bastilje tokom francuske revolucije 1789. godine, Grofica d'Adhémar izjavljuje da je imala poduži razgovor sa grofom. Saint-Germain joj je navodno pričao o njenoj budućnosti na način koji je pokazivao da on tačno zna šta će da se desi. Ona ga je viđala nekoliko puta tokom svog života i svaki put je izgledao kao da ima četrdesetak godina.

Nakon 1821. godine Grof Saint-Germain vjerovatno je uzeo drugi identitet. U svojim memoarima Albert Vandam piše o susretu sa čovjekom koji je, ne samo svojim izgledom, nevjerovatno podsjećao na grofa, ali se ovaj put zvao Major Fraser. Albert Vandam piše:

«Nazivao se Major Fraser, živio je sam i nikada nije pominjao svoju familiju. Bio je više nego bogat iako je izvor njegovog bogatstva za svakoga ostajao misterija. Posjedovao je nevjerovatno znanje o svakoj zemlji Evrope i svakom istorijskom momentu u istoriji evropskih država. Njegova memorija bila je apsolutno fantastična, i što je veoma neobično, često je onima koji su ga slušali davao do znanja da svoje znanje i mudrost nije stekao iz knjiga. Mnogo puta mi je, sa čudnim osmjehom na licu, kazivao da je poznavao Nerona i razgovarao sa Danteom i tako dalje.»

Major Fraser nestao je bez traga.

Između 1880 i 1900, ime grofa Saint-Germain-a ponovo dospijeva u javnost. U to vrijeme slavni mistik i medijum Helena Petrovna Blavatsky, jedan od osnivača Teozofskog Društva, zajedno sa još nekoliko članova tog udruženja tvrdi da je Grof Saint-Germain još uvijek živ i da radi na «duhovnom razvoju Zapada» i da je postao jedan od «skrivenih majstora» kao što su Hrist, Buddha, Appollonius iz Tyane, Christian Rosencreutz, Francis Bacon i drugi. Postoji navodno i originalna fotografija na kojoj su zajedno Madame Blavatsky i Saint-Germain.

A 1897. godine, čuvena francuska pevačica Emma Calve posvetila je svojim autogramom jedan od svojih portreta Grofu St.Germain-u.

Najskorije pojavljivanje čovjeka koji je tvrdio da je Grof Saint-Germain bilo je 1972. godine u Parizu kada je čovjek po imenu Richard Chanfray izjavio da je on lično legendarni grof. Pojavio se na francuskoj televiziji, i kako bi potvrdio svoje izjave, koristeći plinski rešo pred kamerama, navodno pretvorio olovo u zlato. Richard Chanfray je 1983. godine počinio samoubistvo.

Pa ko je onda bio Grof Saint-Germain? Da li je stvarno bio uspješan alhemičar koji je pronašao tajnu vječnog života? Da li on možda bio putnik kroz vrijeme? Ili je samo bio visoko inteligentna osoba čija je reputacija prerasla u fantastičnu legendu?

Napoleon III oformio je komisiju sa ciljem da istraži život i aktivnosti Grofa Saint-Germain-a, ali su svi rezultati istraživanja izgorili u požaru u Hotel de Ville u Parizu 1871. godine i mnogi smatraju da to nije bilo slučajno. Francois Marie Arouet Voltaire (1694-1778), čuveni francuski pisac i filozof autor je rečenice koja se često koristi van konteksta u kojem je napisana. «Grof Saint-Germain je čovjek koji nikada ne umire i koji sve zna.» Ovu čuvenu izjavu Voltaire je napisao 1758. godine u svom ironičnom pismu Frederiku od Prusije i ona nije izjava vjere u besmrtnost Grofa St.Germaine-a. Voltaire kaže da mu nisu otkrivene nikakve tajne i da se rečenica odnosi na ulogu koju Grof St.Germain često igra u svojim vještim političkim manevrima. «Grof Saint-Germain je čovjek koji nikada ne umire i koji sve zna i koji će vjerovatno imati čast da se susretne i sa Vašim Veličanstvom u sljedećih pedesetak godina.» U kratkoj priči pod naslovom «Pikova Dama» koju je Aleksandar Puškin (1799-1837) objavio 1834. godine, tri godine prije njegove tragične smrti, mlada aristokratkinja, Grofica Ana Fedorovna traži pomoć Grofa St.Germaine-a nakon što je izgubila mnogo novca za kartaškim stolom. Grof joj otkriva tajnu karata koja joj pomaže da u potpunosti povrati izgubljeni novac. Ona čuva ovu tajnu sve dok, decenijama kasnije, mladi čovjek ne postane opsjednut tajnom i izazove njenu smrt. Ona se potom vraća kao duh i dobije svoju osvetu - mladić izgubi razum. Puškin nikada nije sreo enigmatičnog grofa, ali je veoma dobro poznavao legende o njemu te je i sam pridodao još malo navodeći nas na pomisao da Grof Saint-Germain može da predvidi budućnost. Grof Saint-Germain izuzetno je dobro poznavao dijamanate, drago kamenje i hemiju, a njegovo umijeće bojanja bilo je uveliko poznato. Grof Karl Cobenzl piše u pismu 1763. godine kako je vidio da Grof St.Germain izvodi neke eksperimente od kojih je najvažniji transmutacija gvožđa u metal koji je nalik zlatu. Bez ikakve sumnje, fizički ciljevi alhemije - Eliksir Vječnog Života i Filozofov Kamen Mudrosti duboko su fascinirali Grofa. Švajcarski psihijatar Carl Jung pisao je da alhemija može da se gleda kao psihologija. Ono što su alhemičari nazivali «Materija» ustvari je bilo «nesvjesno Ja». Namjerna mistifikacija tako, po Jungu, može da bude blef kako bi se iskoristila tuđa lakovjernost, ali i projekcija nerješenih unutrašnjih tenzija. St.Germain je bio tajnovit kada je u pitanju bila njegova prošlost, imao je nekoliko identiteta i možda je u svojim okultnim istraživanjima tražio istinu o sebi.

Većina današnjih istoričara smatra da Grof nije bio ništa više nego slatkorječivi šarlatan. Ali, ipak iza njega ostaje toliko pitanja bez odgovora. Na koji je način stekao nevjerovatno bogatstvo - ostaje misterija. Kako da objasnimo njegov neobično dug životni vijek? I odakle se uopšte pojavio? Ako je i bio šarlatan i tvrdio da je neko drugi - kako to da ga niko nikada nije prepoznao ili raskrinkao?

Jedini sačuvan grofov rukopis pod nazivom: "La Tres Sainte Trinosophie" nalazi se u biblioteci grada Troyes u Francuskoj, i do današnjeg dana nije u potpunosti dešifrovan i razjašnjen. Jedan dio njegovog rukopisa navodi:

"Kretali smo se kroz prostor brzinom koja ne može da se poredi ni sa čim do samom brzinom. U djeliću sekunde ravnice ispod nas nestale su iz vidokruga i Zemlja je postala jedva vidljiva maglina."

Kako da protumačimo ovaj njegov zapis? Da li je moguće da je Grof St.Germaine bio putnik kroz vrijeme i prostor? Odbjegli otpadnik iz budućnosti koji je volio da se poigrava sa prošlošću...

Možda je, onda, stvarno razgovarao sa Hristom i kraljevima starih, zaboravljenih vremena...

Nestali bataljon

2009-11-22T12:25:00.000-08:00

Kada nestane osoba, na um nam padne mnoštvo različitih razloga za njezin nestanak. Je li nestala osoba patila od živčanog sloma? Je li počinila samoubistvo? Ili je možda oteta? Ovo su najočitija objašnjenja.

Međutim, kad odjednom nestane veliki broj ljudi, i to bez traga, uobičajena objašnjenja ne vrijede mnogo.

Kada skupina nestane na kopnu, ne u zraku ili na moru, događaj postaje još zagonetniji. Uz more se uvijek vezala određena vrsta mistike, jer more veoma lako može sakriti dokaze o nestanku ljudskih života, što je na kopnu daleko teže. No, uistinu neobičan događaj zbio se 1915. godine, kada je 250 vojnika i 16 oficira jednostavno nestalo s bojnoga polja kod Dardanela.

Iako dobro poznata po svom presvjesnom čuvanju podataka, vojska nije, i ne može rasvijetliti, taj događaj. Štoviše, strogo pridržavanje zakona o spriječavanju dezertiranja, čini se, moglo bi spriječiti svaku pomisao tih ljudi da pobjegnu od svojih dužnosti. Čini se gotovo nemogućim da je više od nekolicine engleskih oficira govorilo turski, a svatko uhvaćen u pokušaju dezertiranja bio bi streljan kao primjer drugima. Osim toga, nestali vojnici bili su dio postrojbi kraljevskog imanja Sandndrigham. To bi, bez razmišljanja, morala biti velika čast, a ne nešto što se napušta olako.

Dotični vojnici činili su satniju "E", 5. teritorijalnog bataljuna Kraljevske pukovnije Norfolk, osnovanog 1908. godine, na lični zahtjev kralja Edwarda VII. Ti su vojnici bili poznati kao "postrojba Sandrigham". Međusobno su se dobro poznavali jer su svi radili na istom imanju, te zbog činjenice da su odrasli zajedno na istom području.

Prije nego što je izbio rat, satniju je činilo nešto više od 100 privremenih pripadnika teritorijalne jedinice, no tokom rata dobrovoljno su im se pridružili mnogi ljudi iz okolice. U to vrijeme, vojni čin je više ovisio o društvenoj klasi nego o ličnim zaslugama, a u oficirskim su se redovima našli članovi lokalnoga stanovništva. Srednje rangirani vojnici i dočasnici birani su iz redova radnika kao što su komornici, nadglednici i lovočuvari, dok su vrste i postrojbe činili radnici i sluge s kraljevskih imanja.

Unatoč nedostatku iskustva, ljudi su bili veoma voljni priključiti se vojsci, a nakon početne obuke slalo ih se kako bi sudjelovali u bitci kod Dardanela. Predvodio ih je njihov zapovijednik pukovnik Horace Proctor-Beuchamp, kojemu je bilo vrlo stalo da se ta bitka okonča u njegovu korist.

Nestali muškarci posljednji put su viđeni 12. avgusta 1915., dva dana nakon dolaska na mjesto sukoba. Dobili su naredbu da zauzmu položaje koje su držali Turci, udaljene otprilike 2 kilometra. Položaj je bio dobro branjen te su stoga napad morali izvesti tokom dana uz malu mogućnost skrivanja od neprijateljskih pogleda. Kako su postrojbe napredovale, pukovnik Beauchamp je išao ispred njih i požurivao ih da krenu s napadom. Vjeruje se da su njegovi vojnici bili daleko ispred svih te se na taj način odvojili od ostalih. Posljednji su put viđeni kako ulaze u šumu u blizini turskih položaja, dezorganizirano i pokriveni dimom i oblacima.

Kad je bitka završila postalo je očito da je cijela skupina nestala. Usprkos užasnom broju žrtava tijekom Prvoga svijetskog rata bilo bi neobično da nitko nije preživio. Provedene su istrage kako bi se utvrdilo jesu li neki od njih završili u logorima, no dokazi su isključili tu mogućnost. Kako su onda ti muškarci jednostavno nestali u oblaku dima?

Krije li se mogući razlog nestanka bataljuna u okvirima paranormalnog? Godine 1965., na godišnjicu iskrcavanja kod Galipolja, bivši novozelandski pionir Frederick Reichardt tvrdio je da je bio svjedokom neobična događaja koji bi mogao objasniti što se dogodilo. Njegovu priču potvrdila su još tri ratna veterana tvrdeći da se na bojnom polju toga dana dogodilo nešto daleko od uobičajenoga.

Reichardt je rekao da su on i njegovi suborci svjedočili hrabrom ulasku postrojbe Sandringham u šumu, nakon čega su izgleda nepromišljeno uletjeli u neobičnu formaciju od oko osam duguljastih niskih oblaka. Vojnici su viđeni kako ulaze u oblake iz kojih nikada nisu izašli. Reichardt je izjavio da su se nakon otprilike jednoga sata oblaci razišli, a s njima su nestali i vojnici postrojbe Sandringham.

Ima li ovo objašnjenje veze s onim što se zapravo dogodilo, možemo samo nagađati. Postoje vjerovanja prema kojima je uzrok njihova nestanka jedna vrsta religiozne intervencije. Oni su bili na svom prvom zadatku tako da nijedan od njih nikada nije sudjelovao u krvoproliću. Možda su otišli na nebo prije nego što su se okaljali ratnim strahotama.

Neki priču o oblacima povezuju s djelovanjem izvanzemaljaca što bi se moglo uklopiti u opise o nestanku brodova i aviona nestalih u oblacima na nebu. Međutim, treba naglasiti da su gusti oblaci naznaka loših vremenskih prilika sa čime bi se mogao poistovijetiti taj misteriozni nestanak.

Postoji i treća verzija priče prema kojoj oblaci na bojnom polju nisu posljedica atmosferskih prilika već zastor dima uzrokovan snažnom paljbom i bombardiranjem bojnog polja. Ako je to tako, onda vojnici uopće nisu nestali već su jednostavno pobijeni. Međutim, to se čini malo vjerojatnim budući da je broj vojnih napada, u kojima nije bilo preživjelih, veoma malen.

Četvrta i konačna mogućnost za mnoge je istoričare najvjerojatniji ishod događaja, možda i zato što nisu voljni prihvatiti neke neobične teorije. Ta je mogućnost povezana s okrutnošću neprijateljske turske vojske, poznate po tome da ne uzima zatvorenike. Ako bi se ipak dogodilo da zatoče neke od vojnika, njihovo zatočeništvo je bilo kratka vijeka jer je ubrzo slijedilo pogubljenje. Kao potvrda toj teoriji, sljedećih je godina pronađen velik broj tijela s prostrijeljenim ranama na glavi. Bi li se onda neobičan nestanak tih muškaraca mogao objasniti kao masovno pogubljenje?

Kao što znamo, tokom istorije događali su se slični zločini počinjeni na bojnom polju. Vrlo je vjerojatno da su se Turci pobojali velikog broja zatočenika te su ih odlučili pogubiti zbog vlastite sigurnosti.

Iako je nestanak tih muškaraca omotan velom tajne, zasigurno nije i jedini događaj kad su vojnici tokom Prvog svjetskog rata nestajali u akciji. Golema krvoprolića na bojnim poljima u Europi ostavljala je nerazjašnjenim nestanak hiljada muškaraca čija su tijela bila neprepoznatljiva zbog siline napada.

No ono što tu zagonetku čini drugačijom od ostalih jest da su svi muškarci nestali zajedno, a nakon bitke nitko o njima ništa nije čuo. Taj misterij zbunjuje istoričare već generacijama i nedvojbeno će tako i ostati dok na površinu ne ispliva nekakav novi revolucionarni dokaz.

Misteriozni nestanak Agathe Christie

2009-11-22T12:22:00.000-08:00

Čini se veoma prikladnim da je neokrunjena kraljica kriminalističkih priča Agatha Christie upletena u vlastiti misteriozni događaj - svoj nagli neobjašnjivi nestanak.

Iako je nestanak bio samo privremen, taj događaj nikad nije u potpunosti razotkriven. Koji se razlozi kriju iza njezina nestanka koji bi se vrlo lako mogao poistovijetiti s jednom od njezinih priča o ubistvima?

Christie je nestala u petak navečer, 3. decembra 1926. godine. Kada je policija njezinog supruga Archia zamolila da im pruži zadovoljavajući alibi, on je priznao da ja vikend proveo sa svojom ljubavnicom. Ta je informacija navela policiju da posumnja da je Archie imao motiv za ubistvo ili da je Agatha izvršila samoubistvo.

Započela je opsežna istraga, a sljedećeg dana pronađen je njezin napušteni automobil u kojem su otkriveni njezina razbacana odjeća i stvari. Vozilo je pronađeno u blizini kamenoloma i jezera čime je pobuđena sumnja da je Christie počinila samoubojstvo. Sasvim slučajno to se jezero pojavljuje i u jednom od njezinih kriminalističkih romana kao mjesto utapanja. Stoga je policija odlučila pretražiti jezero, no ništa nije pronađeno.

Potraga je zatim proširena i na okolno područje uz pomoć hiljada dobrovaljaca. Ponovno bez uspjeha. Međutim, nakon nekoliko dana, Christie je pronađena živa i zdrava u jednom lječilištu u Yorkshireu gdje je boravila pod lažnim imenom.

Prema službenom objašnjenju, Christie je patila od gubitka pamćenja uzrokovanog gubitkom majke. To je doduše više nalikovalo na izmišljotinu, pa je javnost i dalje bila zbunjena. Christie nikad nikome nije otkrila okolnosti vezane uz navedeni događaj. Umrla je 1976. tako da se prava istina vjerojatno neće nikad doznati. U njezinim memorarima nema zabilješki o tom događaju, a kada bi je pitali o razlozima njezina nestanka, uvijek bi se vraćala na priču o gubitku pamćenja.

Tokom godina, pojavila su se različita nagađanja o mogućim uzrocima njezina nestanka.

Je li to bila osveta njezina preljubničkog supruga ili simptomi živčanog sloma ili pak lukavo izveden reklamni trik? Bez obzira na razloge, taj događaj uvelike pridonosi njezinu ugledu prave vladarice neobjašnjivoga.