Kada nestane osoba, na um nam padne mnoštvo različitih razloga za njezin nestanak. Je li nestala osoba patila od živčanog sloma? Je li počinila samoubistvo? Ili je možda oteta? Ovo su najočitija objašnjenja.
Međutim, kad odjednom nestane veliki broj ljudi, i to bez traga, uobičajena objašnjenja ne vrijede mnogo.
Kada skupina nestane na kopnu, ne u zraku ili na moru, događaj postaje još zagonetniji. Uz more se uvijek vezala određena vrsta mistike, jer more veoma lako može sakriti dokaze o nestanku ljudskih života, što je na kopnu daleko teže. No, uistinu neobičan događaj zbio se 1915. godine, kada je 250 vojnika i 16 oficira jednostavno nestalo s bojnoga polja kod Dardanela.
Iako dobro poznata po svom presvjesnom čuvanju podataka, vojska nije, i ne može rasvijetliti, taj događaj. Štoviše, strogo pridržavanje zakona o spriječavanju dezertiranja, čini se, moglo bi spriječiti svaku pomisao tih ljudi da pobjegnu od svojih dužnosti. Čini se gotovo nemogućim da je više od nekolicine engleskih oficira govorilo turski, a svatko uhvaćen u pokušaju dezertiranja bio bi streljan kao primjer drugima. Osim toga, nestali vojnici bili su dio postrojbi kraljevskog imanja Sandndrigham. To bi, bez razmišljanja, morala biti velika čast, a ne nešto što se napušta olako.
Dotični vojnici činili su satniju "E", 5. teritorijalnog bataljuna Kraljevske pukovnije Norfolk, osnovanog 1908. godine, na lični zahtjev kralja Edwarda VII. Ti su vojnici bili poznati kao "postrojba Sandrigham". Međusobno su se dobro poznavali jer su svi radili na istom imanju, te zbog činjenice da su odrasli zajedno na istom području.
Prije nego što je izbio rat, satniju je činilo nešto više od 100 privremenih pripadnika teritorijalne jedinice, no tokom rata dobrovoljno su im se pridružili mnogi ljudi iz okolice. U to vrijeme, vojni čin je više ovisio o društvenoj klasi nego o ličnim zaslugama, a u oficirskim su se redovima našli članovi lokalnoga stanovništva. Srednje rangirani vojnici i dočasnici birani su iz redova radnika kao što su komornici, nadglednici i lovočuvari, dok su vrste i postrojbe činili radnici i sluge s kraljevskih imanja.
Unatoč nedostatku iskustva, ljudi su bili veoma voljni priključiti se vojsci, a nakon početne obuke slalo ih se kako bi sudjelovali u bitci kod Dardanela. Predvodio ih je njihov zapovijednik pukovnik Horace Proctor-Beuchamp, kojemu je bilo vrlo stalo da se ta bitka okonča u njegovu korist.
Nestali muškarci posljednji put su viđeni 12. avgusta 1915., dva dana nakon dolaska na mjesto sukoba. Dobili su naredbu da zauzmu položaje koje su držali Turci, udaljene otprilike 2 kilometra. Položaj je bio dobro branjen te su stoga napad morali izvesti tokom dana uz malu mogućnost skrivanja od neprijateljskih pogleda. Kako su postrojbe napredovale, pukovnik Beauchamp je išao ispred njih i požurivao ih da krenu s napadom. Vjeruje se da su njegovi vojnici bili daleko ispred svih te se na taj način odvojili od ostalih. Posljednji su put viđeni kako ulaze u šumu u blizini turskih položaja, dezorganizirano i pokriveni dimom i oblacima.
Kad je bitka završila postalo je očito da je cijela skupina nestala. Usprkos užasnom broju žrtava tijekom Prvoga svijetskog rata bilo bi neobično da nitko nije preživio. Provedene su istrage kako bi se utvrdilo jesu li neki od njih završili u logorima, no dokazi su isključili tu mogućnost. Kako su onda ti muškarci jednostavno nestali u oblaku dima?
Krije li se mogući razlog nestanka bataljuna u okvirima paranormalnog? Godine 1965., na godišnjicu iskrcavanja kod Galipolja, bivši novozelandski pionir Frederick Reichardt tvrdio je da je bio svjedokom neobična događaja koji bi mogao objasniti što se dogodilo. Njegovu priču potvrdila su još tri ratna veterana tvrdeći da se na bojnom polju toga dana dogodilo nešto daleko od uobičajenoga.
Reichardt je rekao da su on i njegovi suborci svjedočili hrabrom ulasku postrojbe Sandringham u šumu, nakon čega su izgleda nepromišljeno uletjeli u neobičnu formaciju od oko osam duguljastih niskih oblaka. Vojnici su viđeni kako ulaze u oblake iz kojih nikada nisu izašli. Reichardt je izjavio da su se nakon otprilike jednoga sata oblaci razišli, a s njima su nestali i vojnici postrojbe Sandringham.
Ima li ovo objašnjenje veze s onim što se zapravo dogodilo, možemo samo nagađati. Postoje vjerovanja prema kojima je uzrok njihova nestanka jedna vrsta religiozne intervencije. Oni su bili na svom prvom zadatku tako da nijedan od njih nikada nije sudjelovao u krvoproliću. Možda su otišli na nebo prije nego što su se okaljali ratnim strahotama.
Neki priču o oblacima povezuju s djelovanjem izvanzemaljaca što bi se moglo uklopiti u opise o nestanku brodova i aviona nestalih u oblacima na nebu. Međutim, treba naglasiti da su gusti oblaci naznaka loših vremenskih prilika sa čime bi se mogao poistovijetiti taj misteriozni nestanak.
Postoji i treća verzija priče prema kojoj oblaci na bojnom polju nisu posljedica atmosferskih prilika već zastor dima uzrokovan snažnom paljbom i bombardiranjem bojnog polja. Ako je to tako, onda vojnici uopće nisu nestali već su jednostavno pobijeni. Međutim, to se čini malo vjerojatnim budući da je broj vojnih napada, u kojima nije bilo preživjelih, veoma malen.
Četvrta i konačna mogućnost za mnoge je istoričare najvjerojatniji ishod događaja, možda i zato što nisu voljni prihvatiti neke neobične teorije. Ta je mogućnost povezana s okrutnošću neprijateljske turske vojske, poznate po tome da ne uzima zatvorenike. Ako bi se ipak dogodilo da zatoče neke od vojnika, njihovo zatočeništvo je bilo kratka vijeka jer je ubrzo slijedilo pogubljenje. Kao potvrda toj teoriji, sljedećih je godina pronađen velik broj tijela s prostrijeljenim ranama na glavi. Bi li se onda neobičan nestanak tih muškaraca mogao objasniti kao masovno pogubljenje?
Kao što znamo, tokom istorije događali su se slični zločini počinjeni na bojnom polju. Vrlo je vjerojatno da su se Turci pobojali velikog broja zatočenika te su ih odlučili pogubiti zbog vlastite sigurnosti.
Iako je nestanak tih muškaraca omotan velom tajne, zasigurno nije i jedini događaj kad su vojnici tokom Prvog svjetskog rata nestajali u akciji. Golema krvoprolića na bojnim poljima u Europi ostavljala je nerazjašnjenim nestanak hiljada muškaraca čija su tijela bila neprepoznatljiva zbog siline napada.
No ono što tu zagonetku čini drugačijom od ostalih jest da su svi muškarci nestali zajedno, a nakon bitke nitko o njima ništa nije čuo. Taj misterij zbunjuje istoričare već generacijama i nedvojbeno će tako i ostati dok na površinu ne ispliva nekakav novi revolucionarni dokaz.
0 komentari:
Objavi komentar